Bosna i Hercegovina, kao centar Ilirika, često je nazivana i Prava Ilirija/Ilirija Proper. U njoj se nalazi najveći broj ilirskih gradina koji nikad nije tačno utvrđen. Tokom svojih godina istraživanja i obilazaka gradina, često sam nailazio na brojne nove, nepoznate i neevidentirane gradine. Promatranjem i usporednom analizom shvatio sam da je svaki srednjovjekovni grad ustvari bio na temeljima gradina, što govori o dugom kontinuitetu života u našoj zemlji.
Piše: Emir Medanhodžić
Mjesto i način gradnje te način obrane gradina na uzvišenjima bili su ključni faktori zbog kojih je Ilirik pružao otpor Rimljanima oko 250 godina, sve do gušenja Batonovog ustanka 9. g. n. e., što tvrde i rimski izvori, navodeći, odnosno pravdajući se, da su ilirske gradine neosvojive. Gradine nisu građene na najvišim uzvišenjima, već na onima s izuzetnim pogledom na sve četiri strane svijeta radi kontrole prilaza. Tri strane tih uzvišenja bile nepristupačne, ponekad na stijenama visokim i do 500 metara, dok je pristup bio moguć samo s jedne strane, gdje su bili izgrađeni obrambeni zidovi ili opkopi. I danas se na tim gradinama grade telekomunikacijski repetitori, što ih čini prepoznatljivima izdaleka. To je ujedno i uništilo gradine, kao što su Kotorac kod Sarajeva, Vrana kod Kaknja, Tođevac kod Foče itd. U slučaju rata i napada neprijateljske vojske, cjelokupno stanovništvo sklanjalo se u gradine (primjer posljednje obrane u Ardubi tokom Batonovog ustanka), dok se uglavnom živjelo u podgradu. Posebne obrambene prepreke bili su suhozidi, opkopi sa palisadama ili opkopi sa vodom. Njihova mreža povezanosti u obliku kruga (npr. oko Bobovca i Jablanice), trougla ili para činila je stratešku mrežu obrane cijelog pravog Ilirika.
Na terenu razlikujemo dvije vrste naziva – gradac, za napuštene gradine još u ilirsko doba, i gradine, koje nastavljaju kontinuitet u srednjem vijeku, pa čak i kasnijem osmanskom i austrougarskom periodu, kada su sistematski rušene i uništavane. Gradine iz starijeg bronzanog doba koristile su prirodnu konfiguraciju kamenja pa se uz dogradnju radila utvrda, dok je u kasnijem željeznom dobu izgradnja bila uglavnom suhozidima ili megalitima usklađenim s konfiguracijom terena.
Zanimljivo je da su se pristupne staze i putevi za konje uvijek gradili na desnoj strani, spiralno penjući se prema vrhu. Viseći drveni mostovi s podizanjem na vrhu često su činili posljednji obrambeni poredak. Naravno, tu su i kule osmatračnice koje su imale vizualni kontakt sa susjednim gradinama. U sistemu strateške obrane postojali su i dugi suhozidi, pa ostatke jednog takvog dugog 4 kilometra možemo još uvijek vidjeti na planini Zec, u općini Konjic. Uz gradine se uvijek nalaze i tumuli/gromile, odnosno grobnice uglednih vođa, vojskovođa, knezova, duhovnjaka. Također su postojale i masovne grobnice ispod tumula, u kojima su ukopavani poginuli vojnici ili preminuli tokom epidemija zaraznih bolesti. Godinama obilazeći gradine uočio sam da su uvijek smještene iznad vodenih tokova, posebno na mjestu gdje se sastaju dvije rijeke, kao što su Hodidjed iznad Mokranjske i Paljanske Miljacke, Soko grad iznad sastavaka Pive i Tare, Vratar iznad Drine i Žepe, Kosman iznad Sutjeske i Drine itd.
Posebno su me zanimali bunari na gradinama, jer nijedna utvrda nije mogla opstati više od nekoliko dana bez vode. Prvobitno sam razmišljao da su se bunari punili kišnicom, ali šta bi bilo kada kiše nisu padale mjesecima? Naravno, postojao je i način priliva vode putem cijevi prirodnim padom ili podizanja vode putem čekrka, ali to je rijedak slučaj. Primijetio sam da su sada ti bunari uglavnom zatrpani, ponekad i jedva vidljivi, zbog milenijskog protoka prirodnih utjecaja, ali i utjecaja ljudi koji su ih namjerno zatrpavali. Inicijalni trenutak desio mi se kada sam prije sedam godina, zajedno s prijateljem Enijadom Saračom, vidio bunar na Bobovcu, staroj ilirskoj gradini i srednjovjekovnoj prijestolnici Bosne, da je bunar pun vode, iako kiša nije padala mjesecima te da nivo vode nije opao bez obzira na veliku sušu te godine. Pitao sam se kako je ta voda dolazila u bunare kada se Bobovac nalazi na litici visokoj oko 200 metara iznad rijeka Bukovica i Mijakovićka rijeka.
Drugi prijelomni desio mi se trenutak prije tri godine, kada sam se penjao na gradinu/srednjovjekovni grad Duroš kod Foče iznad rijeke Bistrice s prijateljima Erminom Panjetom i Ibrom Muslimom. Tada smo vidjeli izvor Duroš ispod same gradine, a pri vrhu gradine malu pećinu s jezerom ispod nje i, naravno, na vrhu bunar. Tada sam shvatio da voda ustvari ide prema gore, samo nisam poznavao hidrauliku i inženjerstvo da to shvatim i objasnim.
Ovo pitanje proganjalo me je godinama dok nisam pregledao na YouTubeu predavanja g. Ibrahima Mešinovića iz Švedske (rodom iz Prijedora), koji se bavi vodom preko 25 godina i koji mi je u kasnijem direktnom razgovoru pomogao svojim uputama i savjetima da odgovorim na ovo pitanje, na čemu mu se bezgranično zahvaljujem.
Jedan od osnovnih zakona univerzuma je Equlibrium pritiska tj. izjednačavanje pritiska u cijelom kosmosu, pa tako i na planeti Zemlji. Ovo se odnosi i na vodu koja prekriva oko 70 posto površine zemlje, kao što je ima i oko 70 posto u ljudskom organizmu, u skladu s alhemijskim zakon, kako vani, tako i iznutra. To znači da voda pod univerzalnim pritiskom ispod zemlje ide na površinu, gdje stvara izvore vode. Naravno, voda kruži na našoj planeti, oblikujući život i pojavljujući se u tri osnovna agregatna stanja: čvrstom (led), tekućem (tekuća voda) i plinovitom (vodenoj pari). Prema najnovijim istraživanjima, postoji i četvrti oblik vode u ljudima i životinjama, u obliku EZ vode/želatinske vode koja sprečava da sva voda iscuri prilikom posjekotina. Hemijski sastav vode je H2O, tj. jedan atom kisika i dva atoma vodika u kovalentnoj vezi; to je tekućina bez boje, okusa i mirisa i bez hranljivih tvari. Metafizički vodik je centar univerzuma i najčešći element u kosmosu, a kisik je napravljen sintetički od strane Stvoritelja.
Na presjeku dviju rijeka pod pritiskom voda stvara akvadom – podvodno jezero, koje pod visokim pritiskom puni izvore vode i koje često rezultira impresivnim izljevima na površinu, kao što je slučaj izvora vrela Bune kod Mostara s prosječnim godišnjim protokom vode od 45 m3 u sekundi, što je čini jednim od najjačih izvora vode u Evropi. Voda uvijek na svojim izvorima ima temperaturu od 4 do 6 stepeni. Također, voda ima jednu zanimljivu osobinu – voli da se penje u uskim cijevima prema gore. To, naprimjer, radi kroz kapilare drveta, penjući se na drveće visoko i do 150 metara. Isto to radi u kraškim pukotinama, penjući se kroz zemlji nekoliko stotina metara do ilirskih bunara, pa čak i do 1000 metara nadmorske visine, kao što je slučaj s ilirskom gradinom Kulina/Žir kod Foče, iznad rijeke Bistrice. Ona koristi pećinski kraški sistem pećina Badanj i Ledenjača, koje se nalaze u njenom stjenovitom podnožju.
Još jedna izuzetna osobina vode jeste njena sposobnost pamćenja, pa tako pamti vanjske utjecaje i informacije o molekulama s kojima je dolazila u dodir. Poznati su radovi japanskog naučnika, dr. Masaru Emotoa koji je slikao kristale zamrznute vode i radio eksperimente s vodom pod emocionalnim utjecajima. U novije vrijeme rađeni su i fonski zapisi vode snimane u zatvorenom prostoru i kompjuterski sintetizirani.
Voda ima kratkotrajnu memoriju i oponaša okolinu s kojom dolazi u kontakt; npr. minerali poput kvarca. Na izvorima mineralne vode, kojih je prepuna Bosna i Hercegovina, ona oslobađa te minerale. To su očigledno Iliri voljeli i razumjeli. U to sam se i sam uvjerio na gradini Medvjedgrad kod Busovače, čije je područje bogato kvarcom i drugim mineralima, kao i u susjednim gradinama u općinama Fojnica, Busovača, Kreševo, Kiseljak i drugim.
Osim toga, voda ima i dugotrajnu memoriju, tzv. klastere memorije. Kada pijemo izvorsku, živu vodu, ona komunicira s našim ćelijama i regenerira ih unutar godinu dana. To je vjerovatno bio uzrok zdravlja, snage i pameti ilirskog čovjeka. Današnji čovjek pije mrtvu vodu, flaširanu u plastičnim, staklenim, kartonskim i aluminijskim pakovanjima, što je vjerovatno jedan od razloga zašto nam se zdravlje, snaga i pamet svakim danom sve više smanjuju. Da ne spominjemo zagađene vodotoke širom Europe koji dodatno negativno djeluju na ljudsku populaciju.
Još jedna važna osobina vode jeste to što emitira rezonance na atomskom nivou, koje se mijenjaju s temperaturom i pritiskom. Ona komunicira s elementima i oblicima s kojima dolazi u kontakt, najčešće s kamenjem preko kojeg prolazi u izvorima. Recimo, ako prelazi preko granita, emitira rezonancu granita; ako prelazi preko kvarca, emitira rezonancu kvarca, itd. Svaki objekt ima svoju posebnu rezonancu, ali je zanimljivo da jedino oblik kocke nema kapacitet za rezonancu.
Sigurno će u budućnosti nova naučna istraživanja otkriti još preciznije kako voda komunicira i možda će jednog dana ta komunikacija biti u oba smjera. Tajna je u vodi!
Vratimo se Bunarima na Ilirskim gradinama i upitajmo se jesu li Iliri imali ova znanja o vodi i njenim svojstvima? Teško je u ovom momentu sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje jer su Iliri ostavili vrlo malo pisanih tragova o svojoj kulturi i civilizaciji. Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste da su znali kako dovesti vodu na svoje gradine, koristeći i razumijevajući prirodne zakone mehanike fluida. Možemo zaključiti i da su izborom lokacija za gradine razumijevali principe žive vode i njenog značaja za njihovo zdravlje i obranu utvrda. Nije slučajno da su sve religije svijeta uzimale vodu za ritualna pranja, oslobađanja negativne energije i purifikaciju prostora. Jesu li imali duhovne rituale za komunikaciju s vodom – teško je odgovoriti. Da li je ilirski znak dvostruke spirale ili keltski triskelion ustvari znak za izvor žive vode – to je samo jedna od mojih slobodnih hipoteza. Ko traži, taj će i naći!
LITERATURA
Wilkes, J. (2001). Iliri. Split: Laus.
Stipičević, A. (1989). Iliri – povijest, život, kultura (II izadnje). Zagreb: Školska knjiga.
Meshović, S., Šačić Beća, A. i Veletovac, E. (2021). Magični svijet Ilira. Sarajevo: Mladinska knjiga.
Schauberger, V. (2017). Čarolija vode. Beograd: Kokoro.
Emoto, M. (2005). Poruke skrivene u vodi. Zagreb: VBZ. Mešinović, I. Prirodna teorija. (Knjiga u rukopisu).