Piše: Emir Medanhodžić
Moj prijatelj Ibrahim Ibrahimović iz Donje Međiđe godinama me zove da dođem u njegovo selo i pogledam tri zanimljive arheološke lokacije. Napokon, neke su se kockice poklopile da smo uspjeli dešifrovati tekst, a i dodatni motiv je bio to što dugo nismo bili u Posavini i što uposlenici Zavoda za zaštitu kulturne baštine iz Tuzle nisu htjeli doći da pogledaju lokalitet i pored pismenog zahtjeva.
Iako smo prvo pomislili da se radi o bosančici ili glagoljici, novi uvid je napravio moj prijatelj Mirza, koji je numizmatičar, i upoređujući ugarske novčiće s arapskim harfovima, uočio je da se radi o arapskim harfovima i pročitao da se radi o tekstu Hidžra 658. g., što je sada 1260 godina. U historijskom kontekstu povezali smo Bellu III i Bellu IV Arpadovića, prodor Tatara 1241. g., kao i dobre odnose ovih ugarskih kraljeva s muslimanskim plemenima Kumanima, Kalisijama i drugima radi saveza u borbi protiv Bizantije.
Na licu mjesta smo prepoznali da se radi o drvenom mostu preko rijeke Međiđe, koji je bio još i rimski most. Na podzidu mosta nalaze se natpisi s obje strane, vjerovatno podaci o godini gradnje ovog mosta koji je bio u upotrebi do poslije Drugog svjetskog rata kada je probijen novi put za Međiđu.
U blizini se nalazi veliki stećak samac, od crnog kamena kakve su većina stijena u okolini i koji do danas nije evidentiran u Arheološkom leksikonu niti u dokumentima Zavoda iz Tuzle.
Na kraju smo otišli na obližnje brdo gdje smo vidjeli neobičnu kamenu strukturu, ali se radi o prirodnom fenomenu kao što je i ona tzv. Piramida Mjeseca u Visokom, gdje priroda bude bolji građevinar od ljudske ruke.
